Sinoć je božanska harmonija počastila našu svojim prisustvom.
Koliko divote, mira i tišine u toj glazbi prepunoj nježnosti, ljepote, života, smrti, a najviše ljubavi...
Svaka žica, upotrijebljena na najsavršeniji mogući način od svake one duše koje je već od djetinjstva dio, pjeva najljepšu notu i sve daju taj nevjerojatan zvučni sklad, najdivniji titraj, zvuk koji prolazi kroz kožu, koji se smješta u tijelo, putuje i obuzima, ispunjava i daje...
Daje... Poklanja doticaj sa Neopisivim. I nosi. Obgrlio nam je duše toplinom i dao im da plove, lete...
Tako boli ta ljepota.
Zatvorim oči, držim te za ruku... I osjećam... Samo te osjećam...
To je sve što mi treba – naša emocija.
S obzirom na komemoraciju, nije bilo pljeskanja, što je još više uzvisilo uzvišeno.
Predivno mi je što smo zajedno uživali i prisustvovali ovako dostojanstvenoj zahvali maestru Horvatu, koji je apsolutno bio u pravu kada je rekao da je simfonijski orkestar najsavršeniji instrument.
