Na oseki sam napisao
liniju na pijesku
i dao joj svo svoje srce
i svu svoju dušu.
Na plimu sam se vratio
da pročitam ono što sam zapisao
i na obali sam našao
svoje neznanje.
Kahlil Gibran
Ponekad osjeća da nije sposoban za ništa. Da ništa ni nikoga ne može slijediti niti voditi. Da ne može primati niti davati. Da ne zna kreirati. Ali se ne zna niti prihvatiti.
Tjeskoba koja se pojavi, sama je po sebi neizmjerno teška, no kod njega još dodatno asfiksično stišće užetom straha. Obavija mu se kao najlon oko tijela, imobilizira i pretvara ga u stvar…
Pita se odakle dolazi volja. I tko želi u njemu? Da li i nehipnotizirani dio? Pita se je li neodgovorno ne imati potrebe? I je li dogovorena sloboda bez granica destrukcija? A kompromisi ne bi trebali postojati…
I što je sa Njezinim očekivanjima? Nje, koju voli najviše.
Najviše…
Čije čiste misli i dušu želi čuvati na Suncu i zalijevati ih svojom hrabrošću, snagom, sigurnošću i smijehom, svime onime što nema uvijek. A volio bi da ima. Da ima sve što ima i Ona. Da može biti izvor Njenog bogatstva, baš kao što je Ona njegov.
Odlučio je ovakav, bez spola, otići do Mjeseca. Izmoliti plimu.
Tada će mu mjena pokazati da sve to što zna – ne zna. I sve što je – nije.
Zaljuljat će se sa Mjeseca i znati da u svakom trenutku sve znamo i ne znamo.
I skočiti iz tame k Njoj, na Suncu, u zagrljaj.
