U suvremenoj, danas svakodnevnoj i uobičajenoj komunikaciji
sa svijetom, naišli smo na simpatičnu Belgijanku, članicu jedne specijalne
organizacije - Instituta - u jednoj zemlji.
Ona je tamo robinja. Sa svojih 20-ak godina prijavila se kod
njih, tj. odlučila živjeti svoj san, svoju fantaziju. Potpisala je ugovor,
predala se, postala njihovo vlasništvo. Da li ona to sve skupa plaća ili tamo
na neki način zarađuje pa otplaćuje smještaj i hranu, ne znamo. Možda. A možda
je jednostavno kurva, samo što ona to u svojoj glavi drugačije tumači i
doživljava (oni tamo joj sigurno pomažu u takvoj verziji) pa uspije biti i
sretna.
Na početku su joj odmah potpuno obrijali glavu (kao i cijelo
tijelo) i na potiljak istetovirali tetovažu u obliku bar koda sa svim onim
tanjim i debljim crnim vertikalnim linijama i jedinstvenim brojevima iznad i
ispod njih. Opisala je taj doživljaj kao vrlo konfrontirajući i šokantan.
Plakala je i od boli i od osjećaja potpune nagosti i izloženosti.
Veliku većinu godine živi u Institutu, no dozvoljeno joj je
i izlaziti zbog roditelja i rodbine i posjećivati ih, održavati kontakte. Vrlo
je tajanstvena što se svega toga tiče, tako da ne znamo detalje o tome kako je npr.
svojima objasnila odlazak u drugu državu, što je bilo kad su ju vidjeli skroz
ćelavu, ima li uopće koga svoga...
Dobila je dozvolu da napravi svoj profil na jednom sajtu
gdje je naišla na naš i započela komunikaciju. Kaže da joj je to "ispušni
ventil" gdje smije imati kontakte sa vanjskim svijetom (vjerujem da
kontroliraju dopisivanje, ako ništa onda zbog toga da ona sama ne bi otkrila
što ne treba) i gdje bi mogla naći nekoga s kim bi mogla pričati o sebi i da ju
se razumije. No, smatramo da na neki način i lovi novu klijentelu i procjenjuje
je li netko dovoljno, najozbiljnije i iskreno zainteresiran za takav život i
praktički odricanje od dosadašnjeg.
Ona tamo ima svog Gospodara i kaže da će mu biti robinja cijelog
svog života, no teško joj je opisati njihov emocionalni odnos, kaže da to nije ljubav
kao u "normalnom svijetu". Ali da je on njezin život, da joj je sve.
Sebe je također opisala kao vrlo specijalizirani alat. A da
je sve skupa jedno nevjerojatno iskustvo. Praktički živiš sve ono o čemu si
maštao i najstrašnije i najtamnije fantazije mogu ti postati stvarnost.
Ima ulogu i treniranja novih robova i robinja. To su neke
privilegije koje su joj dodijeljenje po zasluzi, jer je dobra robinja i davala
je uvijek sve od sebe u izvršavanju bilo kojeg zadatka i iskušenja koje su pred
nju postavili.
Kaže da nikako nije lako napraviti dobrog roba. "Prvo
ih slomiš, rastaviš pa opet sastaviš i onda možeš početi graditi ispočetka. Sve
sam to prošla i zato me to čini jako dobrim komadom opreme!"
U nekoliko me navrata upitala želim li postati dio Instituta
kao robinja. Mogu li ostaviti sve iza sebe – posao, dom, prijatelje, obitelj...
Kao i tradiciju, hobije, privatnost...? Spomenula je i kako trenutno trenira jednog
bogatog mladića koji se odrekao svega (čak i prodao uspješnu firmu) i odlučio
živjeti svoju fantaziju - doživotno biti sissy slave.
***
Ok, hajde da sad stavim na stranu one dijelove priče koji
uvijek zaprljaju plemenite pobude, dakle u ovom slučaju stvaranje institutcije
kurveraja radi ogromne zarade, i koncentriram se na želju za življenjem života
iz mašte, filmova i priča.
Ne, ne bih mogla tako živjeti. Da sam vlasništvo neke organizacije,
da sam njihov alat, da su mi oni kuća, prijatelji, život, da im se poklonim,
predam, kompletno, potpuno, duhom i tijelom... Za to bi mi trebala ogromna
vjera.
Sve mi je to vrlo slično onome kada netko osjeti poziv da ode
živjeti u samostan i bude sretan, iskreno sretan. Jako često mi padne na pamet
Edita Majić, koja se tako odrekla svega i otišla u Karmelićanke. I dan danas
čuvam novine s tim člankom, baš me potresla ta vijest. S jedne strane zbog
njezine nevjerojatne i zavidne hrabrosti, sigurnosti i determiniranosti, s
druge zbog odricanja bliskosti sa najmilijima. I divim se i ježim.
"Do you want to become a pet of the Institute? Do you
want to go that far?"
Ono što ja jesam (tako se osjećam) jest pet of my Master. Posvećena Njemu. Usmjerena ka Njemu. MI smo sebi
personifikacija Instituta. Moje srce i duša su puni. Naši sessioni, privatni
ili javni, dijeljenje s drugima, davanje i primanje, zajedničko promatranje i osjećanje
koliko se ljudi traže, kako daleko idu i što ih pokreće - to je moj mir, to mi
daje osjećaj da sam na pravom mjestu i da imam pravu osobu u srcu.
Tko zna što bi bilo da nisam upoznala svog Gospodara... Mislim
da bi me jedino velika tuga i razočaranje u život i ljude mogla nagnati na korak
poput ovog koji su učinili naša Belgijanka i bogati bivši biznismen. No, i tada
bi bilo pitanje da li bih bila dovoljno jaka da se dam kompletno (ali baš onako
kao poklon), potpuno sama, nekakvoj organizaciji... Da li bih imala potrebnu
vjeru?
Trebale bi mi druge duše, emocije, trebalo bi mi da volim,
trebala bih nekoga da voli mene. Na način da znam da je On moj i da sam ja
Njegova. Nisam sigurna da li bih mogla uvijek stavljati strast ispred emocija i
biti sretna tako? Svaki puta kada sam to napravila, moja sreća je trajala
kratko, koliko i ta strast. Dalje je opet nastupilo istraživanje i traženje
dubljeg zadovoljenja. Ne onakvih emocija koje svako malo uključuju pa
isključuju moj libido i bace me ispražnjenu negdje sa strane da se sama punim
kako znam i umijem, nego onih pravih koje libido drže uvijek, uvijek, uvijek na
aktivnoj razini i vlaže mi pičku i griju dušu.
Uostalom, postoji puno načina življenja života iz mašte.
