"Moja je!", izjavio je za nju, nasmijanih očiju dok smo ležali na najboljem krevetu na svijetu u spavaćoj sobi, a njezina mekana svjetlost odbijala se diskretno iz kuta zidova uz Njegov noćni ormarić.
Nasmijanih očiju! Nasmijanih!!! Razrogačila sam svoje od nemilog iznenađenja, ljutnje, nevjerice i takve smionosti!
"Nije tvoja! Moja je! To je MOJA lampa! Oduvijek!", viknula sam uznemireno.
"Sad je moja."
"Nije! Nije tvoja! Rekla sam ti dok smo tražili po dućanima neku najsličniju njoj (nadam se identičnu) da ti ovu sada samo privremeno posuđujem dok ne kupimo novu, koja će onda biti tvoja!"
"Ovo je moja lampa. Odlučio sam.", ponovio je zadovoljno.
Da je moj bijes u tom trenutku mogao svijetliti, nadjačao bi čitav šleper upaljenih noćnih lampi sa najbistrijim, izrazito ne-štednim žaruljama, sa mojom predvodnicom, miljenicom, najblistavijom, najljepšom…
Nisam mogla vjerovati što se događa!!! U glavi mi je tutnjalo Odlučio sam. A te riječi su mi prizvale totalno nepozvanu viziju konačne konkluzije ove iskričave situacije, a tom sam vizijom njušila miris psihičke pripreme na "pomirenje sa sudbinom" koje slijedi. Grrrrrrrrrr!!!!!!!
Stisnula sam zube, osjetila kako su mi se nosnice same raširile i opet viknula:
"Ne može! Ne dam ti ju! To je MOJA lampa!"
"Daš. Već si mi ju dala, samo što to još ne znaš.", izgovorio je potpuno hladnokrvno, kao povijesnu nepobitnu činjenicu koja se dogodila još u 18. stoljeću.
Moj se bijes tada počeo izmijenjivati sa tugom, koja je vrlo polako, ali sigurno uspijevala spuštati moje dignute naoružane ruke i stavljati me iz borbenog položaja punog energije u stupasti, pognute glave, pobijeđeni.
Skoro sam zaplakala. Isuse, moja lampa… MOJA Lampa! A zaljubila sam se u nju na prvi pogled! Ima sve što treba – i kvačicu za zakvačiti, i dugi, crni, savršeno savitljivi vrat koji se namjesti u bilo koji položaj bez djelića milimetra vraćanja, bez ikakvog zvuka, bez škripanja, cviljenja ili stenjanja. A sjenilo najljepšeg oblika i boje! Sva je proporcionalna, skladna, lijepa i oku ugodna. Pravi ukras!
I dalje su iz mene frcale iskrice bijesa, no plamen je polako nestajao. Ali je ostajao opaki žar. I on me počeo pržiti. A tuga ga je samo još više utiskivala u mene i boli su bile sve jače.
Počelo je neko čudno preispitivanje. Je li to pravedno? Nije li to otimačina? Nije li to prisilno iznuđivanje poklona? Kako to može biti lijepo?! Ili pristojno?!? Kakva je to manira?!? Što je to zapravo???
A ja? Kakva sam to ja?!?? Nešto svoje, eto, gledam pred sobom, okrećem se i ostavljam… Prepuštam. Samo tako… Bez svojeg Odlučila sam da ostane moja.
U tim sivim mislima, prekinuo me dodir Njegove ruke po kosi. Shvatila sam to kao neko tješenje, no On je odjednom skupio šaku zajedno sa ovećim pramenom moje kose i povukao mi glavu u svoje međunožje.
"Popuši mi kurac, pseto."
Uhvatio me totalno nespremnu na tako nešto i u trenucima borbe sa samom sobom i donošenja odluke o odricanju nečeg mojeg. I što je najgore - ljutu! Kada sam ljuta, onda se ne ševim! Niti ide niti dam išta seksualno od sebe. Ali očito sam samo mislila da to može tako proći.
Uzeo mi je usta i grlo baš kao što je uzeo i moju Lampu - za svoje zadovoljstvo, svoje ispunjenje želje, za sebe. Primio mi je glavu s obje ruke i kao nekim predmetom klizio njome po kurcu, od samog vrha do samog dna, do muda, duboko, duboko unutra. Uživao je u mom slinjenju, u tome što mi prodire u grlo do kraja pa zadrži dok se ne počnem opirati, jer ne mogu do zraka, uživao je u tome što si dozvoljava, što postavlja stvari na svoje mjesto, u prirodnosti odnosa.
Taj Njegov užitak, baš takav iskonski, divlji, ne naučeni, ne proučeni, ne povremeni niti maskirani, nego onaj koji mu kola žilama, koji ga pokreće i tvori, pred takvim užitkom padam na koljena i klečeći dižem glavu s osmijehom, jer mi je neopisivo zadovoljstvo vidjeti Njegove oči koje viču "Sloboda!".
"Sedi mi na kurac."
Ali ja sam i dalje užasno ljuta i tužna i zbunjena!!!
Ali volim osjetiti Gospodara u sebi. Volim biti nabijena na njegovu kurčinu. Da sam ne znam kako bijesna, to nikada ne bih mogla poreći. Nikada.
Podigla sam glavu, oslonila se na ruke i opkoračila ga. Kliznula sam na kurac tako glatko da sam se iznenadila koliko sam mokra! Kako?! Kako kad sam ljuta??? Sex mi tada nije ni u primisli!
"Ooooo, pseto, kako ti je vlažna pička..."
Taj prvi ulazak Njegovog kurca uvijek mi prouzroči izljev krvi u mozak. Osjetim pritisak u glavi i kao da mi neki nevidljivi široki remen stegne prsa. Koje blaženstvo... Nabijena sam skroz do kraja, još dodatno pritišćem i njišem se na kurcu naprijed-natrag, ekstremno stimulirajući G-točku. U nekoj opuštenijoj situaciji, vrlo uskoro bih svršila, ali u ovoj mi misli bježe na čitavu ovu situaciju, na moju svojinu koje se trebam odreći, koju gubim... Smetaju me te misli, a ne mogu ih se osloboditi, jer zapravo stalno tražim načina da to riješim sa sobom!
Trljajući se i "miješajući" na Gospodarovom kurcu, fizički sam bila užasno napaljena, ali ipak daleko od orgazma i to me u stvari još više iziritiralo i povećalo moju živčanoću. U mozgu sam bila u problemu, On je to jako dobro osjećao! Nisam bila sasvim "tu" niti skroz raspoložena, a On me svejedno koristio!!! I ja to sve skupa slijedim, sudjelujem, paše, dobro je...
Može li ovo biti jedno od pojašnjenja pojma "deterministički kaos"?
Odjednom je stavio prste na moj klitoris. Ahhhhhh, to je već nešto drugo... Ipak ima šanse da ovo postane eksplozija, a ne ostane još malo pa destruktivna implozija... Sve jače sam se stiskala na kurac, zabacila glavu i osjetila kako mi se kosa lijepi za leđa, što znači da su bila znojna. Netom kasnije osjetila sam kapi kako mi se cijede u sredinu dupeta.
Pojačao je stisak prstiju na moju pičku, ubrzao kruženje, a ja sam se sada već jako, jako nabila na kurac, osjetivši dolazak orgazma. Još malo, malo...
"Smijem li svršiti? Molim Vas..."
Samo da slučajno ne stane ili mi zabrani.
"Molim Vas!!!"
Jao, samo ne zabrana, pogotovo ne sada........
"Svrši, pseto!"
Ohhhhhh, to prelijevanje neizrecivog osjećaja po čitavom tijelu i duši... Neopisivo. Hvala, hvala, hvala, hvala, Gospodaru.............
I dalje je imao svoje prste stisnute na moj klit, koji je sada bio jako osjetljiv i još uvijek sam sjedila na kurcu, jer sam htjela još zadržati intenzitet pritiska na G-točku.
"Hvala, Gospodaru..."
"Molim, pseto."
Da nisam ljuta, nastavila bih se ševiti i svršila najmanje još jednom.
Digla sam se s kurca, kleknula mu među raširene noge i sklupčala se prsima do svojih koljena. Nisam ga pogledala u oči. I dalje nisam bila iznutra smirena, nisam još riješila stvar. On je.
"Dođi…" rekao je blago i nježno i koliko god mi ljutnja uvijek prepriječi put bilo kakvim signalima pomirenja i još malo više izvuče moje nakostriješene bodlje i onemogući da se očuva nježna svila kojom me se prekriva, ipak me smirio Njegov ton glasa i način na koji je to izgovorio. Osmijeh na Njegovim usnama više se mojem ljutnjom distorziranom umu nije činio kao osmijeh pobjede, jer je to (oduvijek) bio i ostao osmijeh ljubavi.
Pogledom je pokazao na svoj trbuh, što je značilo da legnem gore potrbuške. Istog momenta sam se onako u halterima, čarapama i štiklama pomaknula gore i smjestila na Njega golog. Dodir trbusima… Predivan osjećaj i krajnje intiman čin. Moj trbuh je ovdje i postoji samo i isključivo za Njegov. Bilo čiji drugi bio bi oskvrnuće.
Prekrila sam ga tako svojim tijelom, zalijepila se i prislonila obraz uz Njegov. Rekao je mirno: "Stavi svoj pleksus točno na moj." Lagano sam se podigla i oboje smo gledali prema dolje dok ciljam savršeno preklapanje. A onda sam ga ponovno pokrila sa sobom. Rastopila se i prelila. Bože, kako je moj Gospodar topao… Doslovce grije kao Sunce! A sada još posebnije, iz solarnog pleksusa ravno u moj. Bez milimetra razmaka, bez trunkice izgubljene topline, sva ta vrućina ide neposredno u mene. Provukla sam ruke ispod Njegovih lopatica da ga zagrlim i uronila licem u vrat. Ponovno Njegov puls na mojim usnama… Neprocjenjivo.
Tako… U ovakvom "uredu" mogu prionuti rješavanju bilo kakvog intimnog problema pa i ovog aktualnog.
Krenuh. Stavih se u tom trenutku u onu inatnu situaciju i razmišljah o svojim osjećajima kakvi bi bili da Lampu zadržim sebi. Da ju ne dam. Da ju posesivno imam. IMAM. Što bih imala od toga da ju eto – imam? Pa ona više nikada ne bi sjala istim sjajem! Više ni ona ni soba, a ni jedna knjiga, nakit, alat ili pismo ne bi mogli biti lijepi. Za moju Lampu to bi bio korak unazad. Ona bi postala podsjetnik na moju sebičnost, na gajenje neispravnih ljudskih osobina, onih koje smetaju čistoći, smislu i suštini. I više ne bi bila ukras.
A uostalom, ona se Njemu toliko strašno sviđa! Toliko jako koliko i meni! Pa to je divno!!! Volim Njegove nasmijane oči, čine me sretnom!!! I shvatih da je došao pravi čas da svoju Lampu predam svom Gospodaru. U punoj svijesti da je tako jedino ispravno! To je ono – dalje. To je kretanje naprijed. Dodavanje i nadograđivanje nas i svega oko nas.
Dakle, odlučila sam.
U tom trenu, zavibriralo mi je cijelo tijelo i trebalo mi je par sekundi da shvatim da je to od glasa. Da je moj Gospodar upravo izgovorio dubokim, čvrsto nježnim, muškim glasom, koji mi je istovremeno zatitrao i trbuh i prsa i vrat: "Hvala…"
Ta riječ bila je kao stih i razvukla mi je usne u osmijeh. Još sam se čvršće stisnula uz Njega, još ga jače zagrlila, toliko da mi je postalo vruće!
Ali kako je to izgovorio baš u taj čas?!? Cijelo ovo vrijeme razmišljanja i procesa predavanja svoje ljubljene i lijepe stvari Njemu, riječi nisam ispustila iz sebe! Bila sam mirna kao kip i nisam uzdisala niti ičime dala naslutiti što se u meni zbiva! Kako???
Ahhhh, divno… Najdivnije…………
So… One way or another, Nightlight is absolutely, irrefutably, historically factual, only, entirely and exclusively – His.
