Riječi su izvirale iz Njegove razočarane duše kao plamene kugle i ostajale stajati u zraku svuda oko Njega, kao nepobitni argumenti i kao mala zrcala u kojima su se ogledale slabosti mojeg karaktera.
Gorio je. Od tuge i bijesa što proživljava nešto što je već
nekada osjetio. A probod u srce te misli o tome kako je jednom od takvog principijelno istog osjećaja
sve krenulo nizbrdo, zakipio mu je krv. Znao je što ne želi dopustiti.
Ahhhhh, što sam mu sve pročitala u očima… Daleko više od onoga što mi je još davno ispričao iz svog života. I osjetila intenzivnije nego ikada prije.
Ahhhhh, što sam mu sve pročitala u očima… Daleko više od onoga što mi je još davno ispričao iz svog života. I osjetila intenzivnije nego ikada prije.
Mala zaključana sobica u koju je nakon vaganja odlučio da skrenemo kako bi
razgovarali, bila je usijana.
Sjedio je u fotelji u jednom kutu sobe i govorio. Izgovarao je riječi krajnje
ozbiljnim, gromkim, ali mirnim glasom, ne gubeći kontrolu pokreta ni tona.
Slušala sam ga iz drugog kuta, stojeći oslonjena ramenom na
zid, gledajući ga u oči. Upijala sam svaku riječ, promatrala svaku mimiku lica,
očitavala bol i tugu, osjetila svo Njegovo nezadovoljstvo.
Ni u jednom trenutku nisam željela nestati, nego sve preuzeti.
Usprkos užarenosti sobe, meni je bilo neopisivo
hladno. A usprkos hladnoći koja je probijala do kostiju, pazusi su mi bili mokri.
Sve što je govorio bilo je smisleno i logički postavljeno. Ispravno. Pratiti tok Njegovog razmišljanja i postupaka, još odavno sam shvatila, garantira mi zadovoljstvo sa samom sobom. To je ono ključno. To je ono zašto ja tog Čovjeka slijedim. Zato da mu budem i ostanem sposobna davati.
Sve što je govorio bilo je smisleno i logički postavljeno. Ispravno. Pratiti tok Njegovog razmišljanja i postupaka, još odavno sam shvatila, garantira mi zadovoljstvo sa samom sobom. To je ono ključno. To je ono zašto ja tog Čovjeka slijedim. Zato da mu budem i ostanem sposobna davati.
Kroz Njegove rečenice, moje su me slabosti hladile, kao što su hladile Njegov
plamen i pretvarale jezičke u pahulje. Njegove riječi, ta moja zrcalna stakalca
karaktera spuštala su se na mene kao snijeg, koji me polako i sve više zatrpavao. Kočio. Bila sam pothlađena
od same sebe. Od svoje samonekontrole dok smo bili razdvojeni, nepažnje i pretvaranja u dim svog onog truda koji smo zajedno uložili u skidanje kila i oblikovanje mojeg tijela.
A način na koji je bio spreman zamoliti me da se ovo više ne
ponovi, meni bi donijela ledenu maglu koja bi me zamrznula kao tekući dušik i
mislim da bih se razbila u milijardu sićušnih komadića.
Razgovor je završio i nastupila je tišina.
Ustao je i krenuo prema meni.
Gledala sam ga i pokušala pročitati sljedeći potez.
Proklete traume.
A On je digao ruke u podlakticama i ukliznuo mi oko struka,
pruživši mi najtopliji zagrljaj na svijetu.
Možeš imati samo jednog Gospodara.
Možeš imati samo jednog Gospodara.
Možeš imati samo jednog Gospodara.
Nema komentara:
Objavi komentar