Plivam. Ritmički pokreti, nanovo i nanovo, dok misli blude... I onda, više naslućen no čut, zvuk stiha koji se probija kroz vodu koja me okružuje. I najednom, sve je na svome mestu, tačno onako posloženo kako i treba biti. Svaka misao, osećaj, svaki damar... Ko zna kako u skut noći da sa mnom oslušne sne - taj mora znati gde je do sada lepota skrivala moć, zato budi sa mnom, zato budi sa mnom... Ovo je za nas obećani mir, sklonište za ljubav kapija za greh, ovo je za nas divni beli brod, za nas... Ko zna gde mi u srcu grada, svetlost uzima raj - taj mora znati gde je moje čežnje zov, zato budi sa mnom, zato budi sa mnom... Ovo je za nas obećani mir sklonište za ljubav kapija za greh, ovo je za nas divni beli brod, za nas...
U krevetu sam i osluškujem Njegove misli u drugoj sobi dok traži knjigu. "Pročitat ću ti priču za laku noć." rekao je prije minutu i ozario mi kompletnu dušu! U trenu sam zaboravila na svoje protestiranje odlaska na spavanje naginjući glavu pred ogledalom ne bih li mu dokazala kako zaista još moram oprati kosu! "VJERUJ MI da nije tako kako misliš. Kosa ti je savim u redu." Njegova me pažnja i želja da budem dobro, u trenu razoružaju i ja se najdobrovoljnije i najapsolutnije predajem i to do srži, kroz gole kosti! Onako kao da bih mu utrčala na ruke, svinula leđa na njima, a glavu i vrat upirala odostraga prema dolje i uzviknula dramatično romantično prije nesvjestice: "NA TI ME!!!" "Hajde, spremi se za krevet, sutra ćeš prati kosu. Umorna si, želim da se odmoriš." gledale su me Njegove oči i milovale. I još uvijek i sada dok ležim na boku, sklupčana ispod pokrivača, čekajući... Osluškujući... Čujem gomilu slova i riječi u Njegovoj glavi, koje kao da se sve do jedne utrkuju ispred onih drugih kako bi baš njih odabrao za čitanje! Zbir emocija, proživljenih fabula, stvarnih i nestvarnih događaja od kojih ga je svaki još malo popunio, još malo nadodao i uljepšao mu dušu još više. Prebire po sjećanjima na osjećaje koje mu je svaka priča dala i pomno bira jednu za tu večer za mene, za nas. Iščekivanje je tako slatko da poželim da potraje. Nema mi ništa ljepše od Njegove posvećenosti. I cijeli taj mali nenadani događaj postaje tako topao i tako izuzetno vrijedan. On ga je stvorio i sve mu to dao. Uljuljana u tu ljepotu i sreću, ugledam ga na vratima s odabranom knjigom u ruci. Pogledam mu lice i vidim kako je zadovoljan. U meni se slaže sreća na sreću. Pali svoju Lampu, liježe kraj mene, uzima mi ruku, a drugom drži knjigu. Uzdahne i počne čitati. "Pismo. ... ... ..." Tako me umiruju Njegov glas i dodir. Potpuno smo nepomični, samo trepćemo i gledamo. Ne pušta mi ruku ni kada okreće stranicu, jer čini to onom kojom drži štivo. Moje zadovoljstvo je dvostruko i ja se svjesno širim, jer želim koncentraciju na sve - i na priču koju mi čita i na nas dvoje, opet zajedno u nečem lijepom. Uživam u osjetu kako priča ulazi u Njega. I kako ju dijeli sa nama i predaje meni da mi vječno ostane, baš onako kako je i u Njemu od kada ju je sam prvi puta pročitao. Udasi... Stanke... Njegovo proživljavanje radnje i duboko razumijevanje emocija... Sve to doživljavam i osjećam. Njegovo strpljenje, ozbiljnost, poklanjanje ljepote. A ono što mi je u svemu tome najljepše je što sam baš u tim trenucima, baš te priče, prisutna! Ne kasnije ili za par dana ili nikada, ne onda kada slušam prepričavanje i trud prijenosa trenutka, nego baš TADA. Baš S A D A. Kada ISTE riječi u ISTIM dijelićima sekundi prelijevaju naše misli i prožimaju naše duše. Ne mogu izmjeriti niti izreći koliku to vrijednost ima za mene. A vrijedno je jer je intimno. Tako krajnje intimno...
Ponekad osjeća da nije sposoban za ništa. Da ništa ni nikoga ne može slijediti niti voditi. Da ne može primati niti davati. Da ne zna kreirati. Ali se ne zna niti prihvatiti. Tjeskoba koja se pojavi, sama je po sebi neizmjerno teška, no kod njega još dodatno asfiksično stišće užetom straha. Obavija mu se kao najlon oko tijela, imobilizira i pretvara ga u stvar… Pita se odakle dolazi volja. I tko želi u njemu? Da li i nehipnotizirani dio? Pita se je li neodgovorno ne imati potrebe? I je li dogovorena sloboda bez granica destrukcija? A kompromisi ne bi trebali postojati… I što je sa Njezinim očekivanjima? Nje, koju voli najviše. Najviše… Čije čiste misli i dušu želi čuvati na Suncu i zalijevati ih svojom hrabrošću, snagom, sigurnošću i smijehom, svime onime što nema uvijek. A volio bi da ima. Da ima sve što ima i Ona. Da može biti izvor Njenog bogatstva, baš kao što je Ona njegov. Odlučio je ovakav, bez spola, otići do Mjeseca. Izmoliti plimu. Tada će mu mjena pokazati da sve to što zna – ne zna. I sve što je – nije. Zaljuljat će se sa Mjeseca i znati da u svakom trenutku sve znamo i ne znamo. I skočiti iz tame k Njoj, na Suncu, u zagrljaj.
Ovaj vikend s tobom bio je nešto ekstraordinarno. Teško imam bilo kakvu književnu ili riječ u slengu za sve što sam proživjela (i što proživljavam i dalje) i osjetila. Bujice emocija, navale adrenalina i neopisiva sreća zbog svega što mi pružaš. Ti apsolutno bez straha krećeš u istraživanje sebe. Koračaš bez zaustavljanja, pitanja, nesigurnosti ili predomišljanja. Sve što radiš na svom putu, radiš srcem. Gdje god doploviš, srce te dovelo, a onda zaplivaš i prepustiš se valovima emocija. A tamo... Tamo mir i tišina prepuštaju sa radošću mjesto takvim strastima s kojima krv pucketa dok koža gori i ti tražiš još, još, jer možeš, jer želiš, jer te obuzima jaka glad, glad kao oluja. Ja ne znam kako si ti pronašao taj skriveni fitilj u meni. I onda ne samo da ga pronađeš, nego i zapališ, i to sa Olimpijskom bakljom!!! Cijeli taj proces otkrivanja novih vlastitih sposobnosti osjećanja razbija sve ovo do sada što je preprečavalo put do njih. I zato je teeeeeškooooooooo... Tako je teško psihički se othrvati nekim naučenim načinima razmišljanja i samoj sebi postavljenim granicama, jer kao ne treba dalje, to je to, to sam ja. Pa onda misliš kako si širokih pogleda, oslobođen, izdefiniran kako treba, bez tajni pred sobom, bez ičega više za otkriti, samo se nadograđivati... Kakva zabluda. I onda mi se pojaviš ti. Sa tom silnom bujicom koju sam spomenula, a koja mi radi prave odrone!!! Razbija i probija kroz mene nove kanale i otkriva vrle nove prostore, svjetove za koje sam mislila da mogu otkriti samo kod drugih, a sada sam odjednom ja ta koju se razotkriva i to u trenucima u kojima je i za mene to vatreno krštenje!!! Bacanje usred mora, a ja cijelo vrijeme živim u uvjerenju kako ne znam plivati i držim ga se podalje... Ahhhhhh, kakav si mi ti blagoslov... Koliko sam ti zahvalna! I na svim onim pucanjima mojih živaca kada upadam doma u plaču zbog straha pred neuspjehom, jer sam uvjerena da ne mogu. Ili u panici, jer me čeka tvoje iznenađenje, a ja blokiram i ne znam što bih i mozak mi kipi od sramote. Hvala ti na tvojem strpljenju da mi posložiš misli, na snazi, samouvjerenosti i sigurnosti koje mi uporno i nezaustavljivo ulijevaš, kao lijek djetetu koje se opire. Ponekad mislim da ne mogu pratiti, da ne mogu toliko primiti. Ponekad vodim borbe za koje ne znaš. Jer oni kalupi, tj. moja vlastita uvjerenja iz prošlosti, kojih sam još, oh, itekako puna, pružaju otpor i bacaju mi barikade na put do tebe, tvoje ruke koju mi pružaš. E to je to moje bojno polje u kojem se borim za tebe, jer ti si moja sloboda! Sve ono što znam iz perspektive submisivnosti, svo to oslobađanje kroz bol i služenje i sve veće i dublje poniženje radi želje za tvojim što jačim osjećajem slobode, što većim prodiranjem u tvoju psihu i perverziju, a što me hrani, uzbuđuje i čini ponosnom, jer me koristiš za to, sve to identično osjećam i u obrnutoj ulozi, samo što dolazi iz jednog drugog smjera. I ono što me prenerazilo je da te još jače osjećam. Kroz svaku bol koju trpiš, kroz svaki i najmanji osjet, kroz svaku zamolbu, zahvalu i izdržavanje muka za mene. Sada, tek sada, bez obzira na poneke moje epizode dominacije u životu, ali tek sada u ljubavi, u povezanosti, u jednosti, osjećam onako kako si mi govorio još davno, davno, dok još nismo bili definirani i dok me bilo previše strah vjerovati u nas. Tek sada je to potpuna slika u mojoj glavi, jer sam ju konačno osjetila i sa ove strane. Djeluje mi čak i intenzivnije, vjerojatno zato jer je nova, jer sam na meni potpuno drugačijem terenu na kojem istražujem nepoznate stvari. Kako je to čudesno koliko nepoznanica imamo u sebi. Dio su nas, a nemamo pojma o tome. Krv i meso naše duše, za koje ne znamo da postoje... Ti si meni otkrio novi put do slobode. Rad je težak... Rad na sebi je tako jebeno težak. No ono što je poanta je da nam se odvija. Otkrio si mi i novi osjećaj nas kao Jedno. Javila se i pojačana spoznaja našeg rasta. Kada se scena događa, tu je nevjerojatno jaka razmjena emocija, a osjećaj da je moj fizički čin prvi koji daje, od kojeg ide, je nevjerojatan, jer tvoja je reakcija takva. Tvoja napaljenost i uzdignuti kurac i nabrekla muda koja te bole, jer ne dam da ih isprazniš bez dozvole, sve je to ono što i u meni proizvodi vruću strast. Tvoja reakcija na kontrolu i bol i izuzetna želja za njima, a onda i zadovoljstvo od pruženog, daju mi tu neophodnu životnu snagu, sreću i ispunjenost, koja ide nama. Osjećaj da sam ja ti i da si ti ja u potpunosti je ovime doživljen. Neprocjenjiv i nemjerljiv i neusporediv s ičim na ovom svijetu je tada naš dodir.
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim
prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi,
nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom,
zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena,
ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala
velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu
dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez
čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja
pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen,
ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona
mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje
želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u
jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja
nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab
pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih.
Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se
stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je
žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi.
Ova žena, cio moj
svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.
Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske
vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da
traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća
oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek
svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena,
radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.
U suvremenoj, danas svakodnevnoj i uobičajenoj komunikaciji
sa svijetom, naišli smo na simpatičnu Belgijanku, članicu jedne specijalne
organizacije - Instituta - u jednoj zemlji.
Ona je tamo robinja. Sa svojih 20-ak godina prijavila se kod
njih, tj. odlučila živjeti svoj san, svoju fantaziju. Potpisala je ugovor,
predala se, postala njihovo vlasništvo. Da li ona to sve skupa plaća ili tamo
na neki način zarađuje pa otplaćuje smještaj i hranu, ne znamo. Možda. A možda
je jednostavno kurva, samo što ona to u svojoj glavi drugačije tumači i
doživljava (oni tamo joj sigurno pomažu u takvoj verziji) pa uspije biti i
sretna.
Na početku su joj odmah potpuno obrijali glavu (kao i cijelo
tijelo) i na potiljak istetovirali tetovažu u obliku bar koda sa svim onim
tanjim i debljim crnim vertikalnim linijama i jedinstvenim brojevima iznad i
ispod njih. Opisala je taj doživljaj kao vrlo konfrontirajući i šokantan.
Plakala je i od boli i od osjećaja potpune nagosti i izloženosti.
Veliku većinu godine živi u Institutu, no dozvoljeno joj je
i izlaziti zbog roditelja i rodbine i posjećivati ih, održavati kontakte. Vrlo
je tajanstvena što se svega toga tiče, tako da ne znamo detalje o tome kako je npr.
svojima objasnila odlazak u drugu državu, što je bilo kad su ju vidjeli skroz
ćelavu, ima li uopće koga svoga...
Dobila je dozvolu da napravi svoj profil na jednom sajtu
gdje je naišla na naš i započela komunikaciju. Kaže da joj je to "ispušni
ventil" gdje smije imati kontakte sa vanjskim svijetom (vjerujem da
kontroliraju dopisivanje, ako ništa onda zbog toga da ona sama ne bi otkrila
što ne treba) i gdje bi mogla naći nekoga s kim bi mogla pričati o sebi i da ju
se razumije. No, smatramo da na neki način i lovi novu klijentelu i procjenjuje
je li netko dovoljno, najozbiljnije i iskreno zainteresiran za takav život i
praktički odricanje od dosadašnjeg.
Ona tamo ima svog Gospodara i kaže da će mu biti robinja cijelog
svog života, no teško joj je opisati njihov emocionalni odnos, kaže da to nije ljubav
kao u "normalnom svijetu". Ali da je on njezin život, da joj je sve.
Sebe je također opisala kao vrlo specijalizirani alat. A da
je sve skupa jedno nevjerojatno iskustvo. Praktički živiš sve ono o čemu si
maštao i najstrašnije i najtamnije fantazije mogu ti postati stvarnost.
Ima ulogu i treniranja novih robova i robinja. To su neke
privilegije koje su joj dodijeljenje po zasluzi, jer je dobra robinja i davala
je uvijek sve od sebe u izvršavanju bilo kojeg zadatka i iskušenja koje su pred
nju postavili.
Kaže da nikako nije lako napraviti dobrog roba. "Prvo
ih slomiš, rastaviš pa opet sastaviš i onda možeš početi graditi ispočetka. Sve
sam to prošla i zato me to čini jako dobrim komadom opreme!"
U nekoliko me navrata upitala želim li postati dio Instituta
kao robinja. Mogu li ostaviti sve iza sebe – posao, dom, prijatelje, obitelj...
Kao i tradiciju, hobije, privatnost...? Spomenula je i kako trenutno trenira jednog
bogatog mladića koji se odrekao svega (čak i prodao uspješnu firmu) i odlučio
živjeti svoju fantaziju - doživotno biti sissy slave.
***
Ok, hajde da sad stavim na stranu one dijelove priče koji
uvijek zaprljaju plemenite pobude, dakle u ovom slučaju stvaranje institutcije
kurveraja radi ogromne zarade, i koncentriram se na želju za življenjem života
iz mašte, filmova i priča.
Ne, ne bih mogla tako živjeti. Da sam vlasništvo neke organizacije,
da sam njihov alat, da su mi oni kuća, prijatelji, život, da im se poklonim,
predam, kompletno, potpuno, duhom i tijelom... Za to bi mi trebala ogromna
vjera.
Sve mi je to vrlo slično onome kada netko osjeti poziv da ode
živjeti u samostan i bude sretan, iskreno sretan. Jako često mi padne na pamet
Edita Majić, koja se tako odrekla svega i otišla u Karmelićanke. I dan danas
čuvam novine s tim člankom, baš me potresla ta vijest. S jedne strane zbog
njezine nevjerojatne i zavidne hrabrosti, sigurnosti i determiniranosti, s
druge zbog odricanja bliskosti sa najmilijima. I divim se i ježim.
"Do you want to become a pet of the Institute? Do you
want to go that far?"
Ono što ja jesam (tako se osjećam) jest pet of my Master. Posvećena Njemu. Usmjerena ka Njemu. MI smo sebi
personifikacija Instituta. Moje srce i duša su puni. Naši sessioni, privatni
ili javni, dijeljenje s drugima, davanje i primanje, zajedničko promatranje i osjećanje
koliko se ljudi traže, kako daleko idu i što ih pokreće - to je moj mir, to mi
daje osjećaj da sam na pravom mjestu i da imam pravu osobu u srcu.
Tko zna što bi bilo da nisam upoznala svog Gospodara... Mislim
da bi me jedino velika tuga i razočaranje u život i ljude mogla nagnati na korak
poput ovog koji su učinili naša Belgijanka i bogati bivši biznismen. No, i tada
bi bilo pitanje da li bih bila dovoljno jaka da se dam kompletno (ali baš onako
kao poklon), potpuno sama, nekakvoj organizaciji... Da li bih imala potrebnu
vjeru?
Trebale bi mi druge duše, emocije, trebalo bi mi da volim,
trebala bih nekoga da voli mene. Na način da znam da je On moj i da sam ja
Njegova. Nisam sigurna da li bih mogla uvijek stavljati strast ispred emocija i
biti sretna tako? Svaki puta kada sam to napravila, moja sreća je trajala
kratko, koliko i ta strast. Dalje je opet nastupilo istraživanje i traženje
dubljeg zadovoljenja. Ne onakvih emocija koje svako malo uključuju pa
isključuju moj libido i bace me ispražnjenu negdje sa strane da se sama punim
kako znam i umijem, nego onih pravih koje libido drže uvijek, uvijek, uvijek na
aktivnoj razini i vlaže mi pičku i griju dušu.
Uostalom, postoji puno načina življenja života iz mašte.
Ah, te neke psihološke analize... Sve mi to ponekad bude smiješno. Iz očaja. I nakon što se dobrano naživciram i što me misli drže na terenu u kojem mi SVE smeta, u kojem iskače "1000 zašto tako, a ne ovako?" i na kojem me opsjedaju misli o ugroženosti slobode. To je sve skupa jedno veliko sranje. A koliko je teško iz toga se iskopati, pa to je nevjerojatno... Mrzim takve dane iz dna duše! Trebam SallyBowlesistički vrisak ispod onakvog mosta i vlaka. Trebam to očajnički. Uzrok svega? Zabrana svršavanja. "Smeš drkati, ali ne smeš svršiti." Sinoć me to toliko pogodilo i toliko razbjesnilo kao nikada do sada. Zato što mi užasno treba i još više od užasno to želim. E sad dolazimo do tih prokletih misaonih analiza i prevrtanja i petljanja i pokušavanja smirivanja i traženja načina da sama sebi dosudim crveni karton na tom pogubnom terenu na kojem sam se odjednom našla pa da konačno borba završi. Kao, pomoći ću si ako se lijepo i smireno, onako krajnje umjetno pitam: "Je li tako da ti to zapravo i ne treba? Nije uvjet sreći." Ma kakvi, ne treba. Ionako je recept sreće ne željeti. Čišćenje od patnje... Životne ili za nečim. Vi ste, Gospodaru, odlično? Naravno. Između ostalog zato što svršavate. "Bio bih isto tako dobro i da nisam. Razmisli o tome." Više ne želim željeti NIŠTA. "Očito da nisi promislila o onome što sam ti napisao jutros. Pa ću ponoviti; dobro osećanje NE DOLAZI ni iz kurca ni iz pičke. Može samo poboljšati ili pokvariti već postojeće." Dobro onda!!! Zamislit ću da će pokvariti postojeće! Meditirat ću na to! Da će toliko pokvariti ovo sada da će smrditi po truleži! Živjet ću u toj misli. Mirisat ću ju i u snovima i na javi! Predat ću joj se i gasiti sve ovakvo što smeta do puta ka Sreći! Kanalizirat ću! To će biti tzv. k a n a l i z a c i j a . Aghhghghghghghhhhhgrrrrrrrrrr!!!! Kao da ne znam!!! Naravno da znam sve o Vašoj sreći i mojem ispunjenju zbog toga! I neupitno je! I neoborivo! ALI!!! Tu i tamo u meni, ne bi vjerovali, iz nekog prikrajka, tamnog kutka iskoči mi isto - JA!!! Koja želi nešto za sebe! Onako krajnje sebično, krajnje posesivno, djetinje inatno i nedjeljivo! I ne mogu je se riješiti!!!!!!!!! Ne mogu se riješiti te nervoze i podrhtavanja zbog želje za dozom samozadovoljenja (kao općeniti pojam) i ne mogu svladati ni suze ni znoj ni tugu ni očaj ni bijes. I zato bih najradije pobjegla u p......... "Vratićemo se na ovo (iz druge perspektive) za neko vreme. Bitno je da ćeš steći još jedan uvid koji do sada nisi imala." ... Pobjegla sam samo malo bliže. Do dućana. I osušila lice na toplom vjetru. ... Stigoh. "And in the sea that's painted black, Creatures lurk below the deck But you're a king and I'm a lion-heart. And as the world comes to an end I'll be here to hold your hand 'Cause you're my king and I'm your lion-heart.
Jako te volim." Ti si moje Sunce. I život. I Ljubav.
Riječi su izvirale iz Njegove razočarane duše kao plamene
kugle i ostajale stajati u zraku svuda oko Njega, kao nepobitni argumenti i kao
mala zrcala u kojima su se ogledale slabosti mojeg karaktera.
Gorio je. Od tuge i bijesa što proživljava nešto što je već
nekada osjetio. A probod u srce te misli o tome kako je jednom od takvog principijelno istog osjećaja
sve krenulo nizbrdo, zakipio mu je krv. Znao je što ne želi dopustiti. Ahhhhh, što sam mu sve pročitala u očima… Daleko više od onoga
što mi je još davno ispričao iz svog života. I osjetila intenzivnije nego ikada
prije.
Mala zaključana sobica u koju je nakon vaganja odlučio da skrenemo kako bi
razgovarali, bila je usijana.
Sjedio je u fotelji u jednom kutu sobe i govorio. Izgovarao je riječi krajnje
ozbiljnim, gromkim, ali mirnim glasom, ne gubeći kontrolu pokreta ni tona.
Slušala sam ga iz drugog kuta, stojeći oslonjena ramenom na
zid, gledajući ga u oči. Upijala sam svaku riječ, promatrala svaku mimiku lica,
očitavala bol i tugu, osjetila svo Njegovo nezadovoljstvo.
Ni u jednom trenutku nisam željela nestati, nego sve preuzeti.
Usprkos užarenosti sobe, meni je bilo neopisivo
hladno. A usprkos hladnoći koja je probijala do kostiju, pazusi su mi bili mokri. Sve što je govorio bilo je
smisleno i logički postavljeno. Ispravno. Pratiti tok Njegovog razmišljanja i postupaka,
još odavno sam shvatila, garantira mi zadovoljstvo sa samom sobom. To je ono ključno.
To je ono zašto ja tog Čovjeka slijedim. Zato da mu budem i ostanem sposobna
davati.
Kroz Njegove rečenice, moje su me slabosti hladile, kao što su hladile Njegov
plamen i pretvarale jezičke u pahulje. Njegove riječi, ta moja zrcalna stakalca
karaktera spuštala su se na mene kao snijeg, koji me polako i sve više zatrpavao. Kočio. Bila sam pothlađena
od same sebe. Od svoje samonekontrole dok smo bili razdvojeni, nepažnje i pretvaranja u dim svog onog truda koji smo zajedno uložili u skidanje kila i oblikovanje mojeg tijela.
A način na koji je bio spreman zamoliti me da se ovo više ne
ponovi, meni bi donijela ledenu maglu koja bi me zamrznula kao tekući dušik i
mislim da bih se razbila u milijardu sićušnih komadića.
Razgovor je završio i nastupila je tišina.
Ustao je i krenuo prema meni.
Gledala sam ga i pokušala pročitati sljedeći potez.
Proklete traume.
A On je digao ruke u podlakticama i ukliznuo mi oko struka,
pruživši mi najtopliji zagrljaj na svijetu.
Uobičajeni dolazak na posao, uključivanje kompjutera, vučenje
nogu po hodniku i stepenicama (četveronoške bi bilo prikladnije, a i lakše) do
drugog kata u kantinu po ovisničku dozu kofeina. Čavrljanje s kolegama sve do
teške odluke o povratku u ured. Sva sreća da gore nema stolica...
Malo (ali skroz malo) razbuđenija spuštam se (nije ništa
lakše od penjanja) u prizemlje u ured. Komp je zagrijan i prvo što otvaram je,
naravno, mail. I odmah me obasja Sunce – Dobro jutro od mog Gospodara! Uvijek
nježno i brižno. Kako sam, kako sam spavala, jesam li se odmorila, je li sve u redu, imam li puno posla... Kao da mi stavi dlan na jedan obraz, a poljubac na drugi. Sva
se rastopim i smiješeći odgovaram sa leptirićima i ptičicama iznad glave i u
trbuhu, a oči mi se okreću dok ne padnu na srčeka, kao kod slut, pardon, slot
machine.
U sljedećem mailu fotka dvije žene, jedna drugoj preko
koljena, spanking po guzi. Slikica je svijetla sepia, malo blurana, tako da
djeluje baš kao misao iz mašte. Taman za još sanjivo jutro...
Stiže i sljedeći mail. Crno-bijela fotka žene u halterima i
čizmicama na visoku petu, koja leži na trbuhu, gleda u kameru gladnim pogledom,
ruke su joj raširene i svezane naprijed za metalnu prečku kreveta, guza
uzdignuta u zraku tako da se srcoliki oblik savršeno ocrtava, a noge savijene u
koljenima i prekrižene u zraku na listovima.
Mmmmmmmm, kako volim to naše napaljivanje... Pogotovo kada
od totalno nevino erotskog prijeđe na
zahtjevno pornografsko. Baš onako
kako i svaka scena treba izgledati. Jer što ima ljepše od toga nego lijepu,
elegantnu, mirišljavu, pristojnu i finu osobu pretvoriti u slinavu, znojnu,
popljuvanu, razmazanu, smrdljivu, bičem iscrtanu, plačnu, drhtavu od boli,
zapišanu droljetinu?! Ništa.
Igra napaljivanja se nastavila. Mozgovi su nam jednim
dijelom u poslu i ostajemo profesionalno pribrani za obavljanje rutine od koje
živimo, no ipak su uronjeni u fluid ispod kojeg gori vatrica. Dobro znamo da u
takvom laboratoriju MORA doći do eksplozije. Kad – tad. I to ne samo do jedne.
Zločesto uživamo u eksperimentiranju.
Redaju se riječi, mašta se razbuktava, gifovi sijevaju,
slike blješte...
"Kurac mi puca, pseto."
Ahhghghghghhhhh, ne samo da mi se pička počne grčiti, osim
što luđački curi, nego je to melem za moju dušu. Pratimo se u stopu, na potpuno
smo istoj frekvenciji, na identičnom nivou uzbuđenja, na jednakom visokom
stupnju želje.
"Zamisli kako krećeš jezikom od čmara, preko muda, pa
do vrha kurca.
Pa onda ponovo, nazad."
SCOTTY, BEAM ME UP!!! – pomislim istog trenutka! U takvim
momentima žudnja me zaboli i luđački stegne...
A ona vatrica koja podgrijava fluid, od njega je napravila
ključavu tekućinu koju jedva savladavam i gnjezdim se u uredskoj stolici,
pazeći da sve izgleda normalno.
"Uhvatim te za kosu i zagnjurim ti lice u svoje
međunožje.
I držim te tu, da me upijaš. Čvrsto, za kosu. Tu ti je
mesto."
Proželo me po kompletnoj površini kože, dijelom izašlo na
bradavice i ostavilo ih nadignute. Ostatak je i dalje titrao kroz cijelo tijelo.
"Molim Vas, Gospodaru, smijem li se poševiti na wc-u?
Mislim da ću eksplodirati."
Odgovor čekam s neopisivim nestrpljenjem, posao mi više
nije ni u peti, totalno sam dekoncentrirana i neproduktivna za firmu. (Eto što
sve ovisi o mom Gospodaru...)
Sa određenim strahom otvaram mail, jer što ako ne
smijem?!???? Pa poludjet ću! Od muke će mi suze krenuti, uhhhh, morat ću se
skrivati iza monitora i bit ću živčana k'o pas, pardon, kuja.
"Smeš. Ali samo do ivice svršavanja."
"Uffffffff, HVALA, Gospodaru!" Zavrtilo mi se u
glavi od sreće i muke!
"Ovako...
Kad god budeš na ivici svršavanja, zoveš me na mobilni.
Održavaš se tako sve dok te ne odbijem. A onda ponovo. Tako 5 puta.
Jasno pseto?"
"Jasno, Gospodaru!"
Maltene isplaženog jezika hitam prema wc-u. Eh, ipak ne
hitam, jer sve mora izgledati normalno i flegmatično.
A meni vulkan usred tijela, mozak kipi, pička se grči,
znojim se i ubrzano dišem!
Ne radimo ovo prvi puta, tako da već na brzinu obavljam
pripreme, zaštite, dezinfekciju sebe i prostora, sjednem na gomilu papirnatih
ubrusa na dasku, skinem se (majicu obavezno, jer se od ševljenja jako oznojim),
dignem i raširim noge i prijeđem prstom preko ulaza u pičku. Kako udaljavam
prst, tako ga nit vlažnosti i dalje povezuje. Automatski ga ližem, jer pičku
(općenito) naprosto obožavam. Što bih dala da mogu sama sebe lizati...
Polako prelazim preko klitorisa pa uranjam prste unutra pa
kružim preko. Prste druge ruke također uronim u pičku i prenesem tu vlažnost na
ulazak u dupe pa s jagodicama lagano i tamo kružim, simulirajući lizanje. Kakav
blaženi osjećaj... I počnem zamišljati Gospodarev kurac u pički. Klitoris mi je
već jako nabreknut i osjećam kako mi se bliži orgazam. Uzimam mobitel i zovem
Gospodara moleći se u sebi da neće dugo proći do kad će prekinuti vezu, jer
kako ću se suzdržati?! Mobitel zvoni, a meni je orgazam sve bliže... Ne
prestaje zvoniti i morala sam usporiti, inače bih svršila. Ajme, koje su to
muke tako zadržavati!!! Konačno je prekinuo vezu! Istog momenta sam maknula
ruku s pičke i skupila noge da se vratim "unatrag".
I još ČETIRI puta ovako??? Još nikada nije bilo pet puta!!!
Bilo je najviše tri i to mi je bilo u vrh glave! Ali PET!?!??? Mislim, užasno
sam sretna što uopće imam dozvolu da ne samo da pipnem pičku, nego se i ševim,
ali zapravo to jako dobro plaćam. I onda mi još ta mazohistička crta pojačava
uzbuđenje i strast, kao za inat! I ja istinski uživam u Gospodarevoj kontroli, Njegovoj
napaljenosti, čekanju da mu zazvoni mobitel, Njegovom brojanju sekundi, igranju,
spoznaji da se sad evo ovoga trenutka ševim na poslu na wc-u misleći na Njega,
bivajući s Njim, stopostotno, kompletno, potpuno, čitavim bićem i da je On taj
koji mi kontrolira i orgazam, što smatram jednim od najviših oblika
povezanosti, ali i stvaranju uvijek još veće žudnje, posjedovanja, ovisnosti i pripadanja.
Nakon kratke pauze, nastavljam dalje. Moja želja za
svršavanjem je neopisiva.
Drugi i treći orgazam dolazili su prilično brzo. Opet
zovem, a zvonjave su dulje od prve! Okrutno!!! No, prekid veze je u pravi čas!
Savršeno osjeća...
E tu mi je već postalo prilično teško i napisala sam poruku
kako moram napraviti pauzu od 1 minute. Stigao mi je odgovor:
"Nastavi."
Naravno, nemilosrdan. Klit mi je još više nabreknuo i
počelo mi je biti jednako teško ako mi je prst na njemu i ako nije... I još na
sve to, jedna kolegica je upala u wc do mojeg. Čak sam i prepoznala koja, po
zveketu narukvica. Nalazi se metar od mene i naravno ni u peti joj nije što se
preko zida događa. Ne stajem sa trljanjem klitorisa, jedino moram paziti na
zvukove s obzirom da mi je vlažna pička pa da se ne čuje. To me još dodatno
uzbudilo... Bila je brzo gotova i opet nije bilo nikoga. Osjećam kako mi raste
tlak, kapi znoja klize od pazuha niz rebra sa strane po leđima. Napaljena sam k'o stoka i
tako jebeno želim da je On tu. Gutala bih mu kurac do gušenja. Pa bi mi ga
nabio u dupe i odmah zatim opet u grlo.
Primam mobitel, u panici jedva dođem do zadnjeg poziva i
brzo stišćem, jer ću svršiti. Zvoni. Zvoni... Molim Vas, prekinite, ne želim
svršiti! Opet zvoni dulje, opet se igra, drži me na rubu, nek se snađem, nek se
kontroliram, savladavam, pa nije valjda da ne mogu! Ahhhh..... Prekid! Konačno!!!
Ovo je bilo blizu...
Pišem poruku: "Molim Vas, dozvolite mi prijeći peti
rub........"
Odgovor nije ni stigao. Vjerojatno je glasio
"Svašta!"
Peti put. Stisnem zube i nastavljam. I mislim si što ako
zvonjava bude preduga? Što ako svršim? Joj, ne, ne, ne, ne smije se to
dogoditi, nemam dozvolu. Radije ću potpuno stati, nego svršiti. Stvarno je ovo
sve skupa teško, ali neopisivo uživam. Uživam što mi ovo priušti, što smo
toliko posvećeni jedno drugom, što imamo jedan paralelni svijet uz svakodnevicu
i što koračamo kroz sve ruku pod ruku.
Peti orgazam nadolazio je najbrže. Pička mi je bila luđački
mokra, sad se već čulo šljapkanje, grčenja su postala ozbiljno osjetna i
pomislila sam kako bi ovo bio jebeno dobar orgazam. Pritišćem riječ
"Gospodar" i mobitel zvoni. Orgazam se bliži. Zvoni. Opako se bliži.
I dalje zvoni. Na samom sam rubu. I dalje zvoni. Ako sad ne prekine, pustit ću,
svršit ću, predobro je, vuče... I taman u presudnom djeliću sekunde prekine se
veza. Odluka da se stane u takvom trenutku mora biti strahovito velika. Čudan
je osjećaj. Totalna nedorečenost. Tijelo mi se svo počelo trzati, sve se u
njemu zbunilo, pripremilo se na svršavanje, sve mu je izgledalo tako, ali nema
onog ključnog momenta koji bi ga otpustio. Morala sam se ukipiti, opet sam
skupila noge i čekala da se sve polako smiri. I razmišljala kako je ovo
savršeno. I kako ga volim. Najviše na svijetu. On je doslovce moje srce.
"Hvala, Gospodaru." napisala sam sretna, iako mi
je sitno i bodljikavo titrao kompletan živčani sistem zbog zaustavljanja
orgazma.
Spremila sam sve, obukla se, umila hladnom vodom i vratila
u ured. Čekao me mail:
"Nastavićeš sa nadrkavanjem i uzbuđivanjem kada dođeš
kući, a onda ćeš moći cviliti kada se probudim."
"Hvala, moj Gospodaru!"
Znam da ću opet poludjeti, ali se užasno veselim!!!
* * *
Imala sam nekih obaveza nakon posla i jedva sam čekala da
dođem doma, opustim se i nastavim gdje sam stala. Napaljenost me držala cijelo
vrijeme i ništa, apsolutno ništa ju nije u ni jednom trenutku omelo. Kao da držim
Gospodara stalno za ruku, kao da mi je tu. Osjećam se zaštićeno, podržano, na
stegnutom povodcu i ponosno. Kao da sam utegnuta u neki fenomenalan korzet i
užasno usku lateks haljinu, našminkana kao za crveni tepih, držeći pod ruku
Njega, najboljeg i najdivnijeg čovjeka na svijetu, elegantnog, uspravnog držanja,
u kožnom odijelu. Neprocjenjiv osjećaj.
Kada sam navečer upala u stan, odjednom me počeo
savladavati umor. Uh, ne mogu sada ići spavati pa ni pola sata. Osvježila sam
se, a onda otvorila ormar i kofer. Odmah mi je na pamet pala kombinacija –
halteri sa tilom u sklopu kojih su i prozirne tange, mrežaste čarape za njih, mekani korzetić i
crne lakirane cipele na visoku petu s ne visokom platformom. Pripremila sam veliki dildo,
zavalila se pred komp i napisala Gospodaru da krećem. Surfala sam po netu,
gledala perverzne filmiće sa linkova koje mi je poslao u toku dana, a koje
nisam mogla gledati na poslu, a i sama tražila razne droljetine i njihove
Mastere. Nakon dvadesetak minuta, stiže mi mail:
"Veče pseto. Kako ti ide?"
"Dobra večer, Gospodaru. Nadam se da ste se lijepo
odmorili.
Ide mi lagano, umorna sam. Dildo mi je u pički, ali
svršavanje nije ni na vidiku.
No, svejedno uživam... Gledam filmiće."
"Uključi se online."
Jako mu se svidjelo kako sam obučena, a ja sam se sva
rascvjetala zbog toga, kao uvijek. Rekao je da će doći kroz dva sata.
"Do tada očekujem u inboxu tvoj photo session kojeg
ćeš sada odraditi. A onda sam ti pripremio jedno iznenađenje. Jasno,
pseto?"
"Jasno, Gospodaru!", rekla sam sa smiješkom,
uzbuđena zbog svega, a oprezna zbog iznenađenja.
Otišao je, ugasio svjetlo, a veza je ostala otvorena.
Prionula sam fotkanju. Baš to volim. Uvijek mislim da sam
nekako sve ideje ispucala, ali se ipak pojavi nešto novo. Ovaj puta to je naše
novo veeeeliko ogledalo. Donijela sam ga iz hodnika u dnevnu sobu i pozirala Gospodaru. Puno mi je više napaljujuće kada me On fotka, no i ovako je vrlo
uzbudljivo. Skroz sam se zanijela s pozama, od elegantnih do vrlo
pornografski eksplicitnih, onih kojima svojom pičkom i dupetom zovem Njegov
kurac da me ispuni do bola. Vrijeme mi je prošlo ekspresno brzo, tako da mu je
mail stizao taman kad je sjeo za kompjuter.
Kako mi je drago bilo slušati da mu se sviđaju
fotke... Baš sam bila sretna!
"Jako sam zadovoljan, pseto.
A sada donesi i drugi dildo, kvačice za bradavice i butelju
crnog vina."
"Butelju crnog vina?"
"Da, pseto. I to onog kojeg ćemo popiti nas dvoje kada
dođem."
To je, dakle, to iznenađenje... Izvrsno. Osmijeh od uha do
uha. Oboje.
"Odmah, Gospodaru."
Potražila sam među vinima i našla prihvatljivu bocu za ono
što slijedi – 30 cm visoka, 6 u promjeru i to jednolikom, a tek na zadnjih 8 cm visine naglo se sužava u 3 cm usko grlo. Ima i pluteni čep, odlično.
"Smesti tabure na sredinu kamere tako da te dobro
vidim i donesi moju Lampu iz spavaće sobe, njome ćeš odozdo osvetliti
međunožje."
Sve sam pripremila kako je naredio, zakačila Njegovu Lampu
za nogu od stolice, tabure je bio na sredini, kvačice, boca i dildo na
staklenom stolu.
"Stavi kvačice na bradavice, pseto."
Od onih nekoliko vrsta koje sam rasporedila po stolu,
nepotrebno je bilo da pitam koje, jer se uvijek podrazumijeva. Sjela sam na
tabure i posegnula za najopakijim, metalnim, sa tankim plastičnim zaštitama na
hvataljkama i dolje na "kljunu". Preznojim se čim ih pogledam.
Dio mekanog korzeta koji ide preko grudiju,
izvrnula sam dolje i oslobodila prsa. Bradavice su mi već odavno isturene i
krute. Lijevom rukom nategnula sam jednu, zajedno sa pirsom, otvorila kvačicu i
tako otvorenu ju držala još par sekundi oko mjesta gdje ju trebam smjestiti.
Duboko sam udahnula i pažljivo otpuštala stisak prstiju i predavala ga vrhu
kvačice. Taj stisak je toliko jak da mi se svaki puta čini da će mi probiti
kožu i da će se krajevi kvačice sresti usred mog mesa, kao da su na zraku. Kada
bol dostigne svoj maksimum, već je proširena po čitavim prsima i uzduž leđa.
Ponovim to isto i sa drugom bradavicom. Dišem jače i dublje zatvorenih očiju ne bih li što prije
došla u stanje u kojem bol mogu podnositi toliko da uspravim leđa.
Pogledam u monitor i vidim preko cijelog ekrana
– dignut Gospodarov kurac. Najljepša desktop slika. Ahhhghhghghghhhh, kako
volim to Njegovo uživanje… Kada gušta u sceni, u kontroli, u mojoj poslušnosti
i boli. Automatski mogu izdržati više i dulje. I želim ga, uhhh, kako ga želim… Ponovno i ponovno moliti na koljenima, lizati pljuvačku sa čizama, preklinjati mumljajući sa
dildom ili šakom u ustima, imati dozvolu samo za mirisanjem čmara maksimalno na
5 cm udaljenosti, mučiti se, DOBRO se pomučiti da dobijem svoju nagradu. Ono
što mi pripada. Ono što je moje. M o j e
.
Primio je kurčinu u ruku i počeo drkati.
Obožavam kada mi to radi pred očima, a nemam dozvolu da ga na bilo koji način
dodirnem, samo smijem gledati i mirisati. Upravo ovo je adekvatno tome, samo
što nema mirisa, šteta… Ali točno do atoma poznajem Njegov miris. Prepoznala bih ga
zavezanih očiju između 1000 različitih. Ponekad se sa zadovoljstvom uspoređujem sa
Grenouilleom iz "Parfema", a najviše sam ponosna što mi je knjigu poklonio upravo
moj Gospodar. Baš sam jako osjetljiva na mirise (u smislu da ih analiziram i puštam u mozak, sve, kako ugodne, tako i neugodne), jako ih pamtim i puno mi znače,
tako da je "Parfem" na mene posebno djelovao. A osjetiti miris mog
Gospodara mi je užasno važno, to me napaja, hrani i opija. Ovisna sam o mirisu svakog djelića tijela mog Gospodara, kao svaka prava kuja.
"Ustani, pseto. Stavi flašu našeg vina na
sredinu taburea, okreni mi se leđima, opkorači i nasadi se. Polako."
Glas mu je bio malo isprekidan zbog drkanja
kurca. To me strahovito pali. Pička mi se širila spremna za nešto veliko.
Učinila sam kako mi je naredio. Usko grlo boce
uklizilo je kao dva prsta u mene. A kada sam došla do debljeg dijela od 6 cm,
tu već nije išlo tako lako. Pička mi je curila od te veličine i lagane boli
zbog nasilnog širenja. Čula sam ubrzano Gospodarevo disanje i kako mi govori
mirno sa mikroprekidima "Taaaako, pseto, nasadi se." Okrenula sam
glavu da mu vidim kurac kojeg sam u taj čas intenzivno zamišljala u sebi, kako
je on taj koji me širi i ulazi.
Polako sam se prilagodila veličini i Gospodar
je rekao "A sad lagano do maksimuma." Klizila sam prema dolje dokle
god je išlo. Pomislila sam kako je šteta da i to usko grlo duboko u meni nema 6
cm u promjeru. Nagnula sam se malo naprijed i primila dno flaše jednom rukom,
kako bih ju učvrstila i mogla kliziti i prema gore. Nasađivala sam se na
sklisko staklo, ugrijano od mojeg mesa i trenja. Jebala sam se polako na ultra
tvrdoj, ogromnoj kurčini. Nakon nekoliko dugih i laganih pokreta gore i natrag
dolje, primajući bocu duboko u utrobu, čula sam Gospodara:
"Svršiću, pseto!"
Brzo sam, onako nasađena, okrenula glavu i
gledala kako mu sperma izvire i izlijeva se iz vrha kurca. Njegovo svršavanje
mi svaki puta donese jedno čudesno treperanje u cijelo tijelo. Kao da sam ja
taj kurac preko kojeg se prelijeva sperma – isto pulsiram, isto sam prelivena
toplinom, jednako sam u Njegovoj šaci i isto iz mene izvlači užitak za sebe.
Svršavao je dugo, uz uzdahe koje tako volim.
Užasno sam željela biti tamo i sve piti, sve pojesti i polizati, cijediti i
isisati. Još samo par dana...
"Ahhhh, ovo je bilo dobro. Okreni flašu i
nasadi se ponovo."
Ali kako ću odmah taj široki dio ugurati u
sebe?!?, pomislila sam. Malo sam ustala da odmorim bedrene mišiće i premazala
dno flaše lubrikantom. Namjestila sam ju naopačke na sredinu taburea i
prislonila ulaz u pičku na stakleno dno. Ajme, to je preveliko za samo tako
ući, bez užeg dijela, bez postepenog širenja. Gnjezdila sam se i očajnički
pokušavala namjestiti nekako da ju uspijem ugurati. Gospodar je uživao u mojem
trudu i mučenju da se nasadim.
"Šta je, pseto? Veliko ti je?" pitao
je znajući da će ući.
"Malo da." odgovorila sam sa
nezadovoljstvom što nikako da uspijem.
Osjetila sam Njegov osmijeh. Ništa nije rekao,
nego me pustio da izvršavam zadatak kako znam i umijem, počevši ponovno drkati
kurac.
Ugurala sam šaku koliko sam mogla u pičku, samo
da ju raširim nekako pa da boca uđe. Samo da uđe pola centimetra! Dalje je sve
lako. Premazala sam se još malo sa lubrikantom i opet pokušala. I uspjelo je!!!
Dno je bilo unutra na samom ulazu. Kako dobar osjećaj! Kada je raširen samo taj
ulazni dio. Uh, kako jebeno napaljujuće... A najbolje tek slijedi.
"Oooooo, pseto... Vidiš kako fino
ide."
Njegov me glas dodatno proširio i pička mi je
doslovce usisala bocu. E to se zove ispunjenje! Koje blaženstvo... Primila sam
dolje grlić flaše i jebala se, klizila gore pa dolje, ševila se i sada imala i
taj široki dio duboko u sebi, o kojem sam razmišljala dok boca još nije bila
okrenuta. Fenomenalan osjećaj! Čisto razjebavanje. Digla sam se toliko da siđem
s flaše i ponovno nasjela gore. Sada je išlo bez problema, pička je bila
prilagođena. A osjećaj usisavanja je izvrstan. Jednostavno proguta i ja kliznem
dolje bez guranja, bez truda, pička sve sama odradi.
"Uspravi leđa, digni ruke iza glave,
isprepleti prste i nastavi se jebati." naredio mi je Gospodar.
Mišići u butinama su me već užasno pekli, a
dignuvši ruke od taburea, nosili su svu moju težinu. No, u isto vrijeme, baš
zbog dignutih ruku, a da bi se izvodio pokret gore-dolje, tijelo je uključilo i
mišiće dupeta i vagine, tako da mi je pička dodatno stegla bocu i osjećaj jebanja je bio
još bolji... Ahhhh, da sam barem dulje mogla izdržati u tom položaju! Morala
sam stati i odmoriti noge promijenivši položaj u klečeći. Gospodar je to
milostivo dopustio.
Raširila sam koljena na tabureu do njegovih
rubova, prsa prislonila na koljena, a pritom me jaka bol na bradavicama
podsjetila da imam kvačice! Nevjerojatno kako sam skroz na njih zaboravila! Morala sam trup malo ukositi i namjestila sam se tako da mi lijevo koljeno bude između grudiju pa da mogu
izdržati te opake kvačice, koje su mi sad, na žalost/radost, probile u svijest. Nadignula sam dupe i odostraga krenula s dnom flaše ponovno u pičku.
"Taaaako. Razjebi se. I svrši."
Imam dozvolu za svršavanje!!!!!!! Kakve li
sreće!!!!
"Hvala, Gospodaru!!!", rekla sam
oduševljeno! Kako ja Njega volim...
Pogledala sam u ekran na Njegov kurac kojeg i dalje drka, namjestila flašu na ulaz i opet se mučila, jer noge nisam mogla više raširiti. Gledajući drkanje, bocu sam snažno i odlučno gurala i gurala, vrtila,
naginjala, sve dok nije napokon upala... I opet uklizavanje, ahhhhh, milina...
I taj osjećaj tvrde kurčine u meni... Uguravala sam i vadila bocu i razjebavala
se. Osjetila sam da ću uskoro svršiti. Prstima druge ruke kružila sam po
klitorisu.
"Sledeći puta kada ćeš se tako
jebati", izgovarao je polako, napaljivim isprekidanim glasom, "ja ću
biti tamo i uguraću ti kurac u dupe."
Prepala sam se i ne stajući sa ševljenjem
rekla:
"Ali mislim da neće biti mjesta za
kurac!", misleći na flašu koja me totalno ispunjava i zaista ne znam kako
bi i samo prst stao u dupe!!!
"Napraviću mesta, pseto.", odgovorio
je kao da je rekao "Napravio sam mesta, pseto."
To me toliko napalilo, to pomišljanje da me još
i Njegov kurac širi, ta Njegova odluka koju ne bi sproveo samo da dođe do smaka
svijeta, da sam se odjednom našla na rubu svršavanja.
"Smijem li svršiti? Molim Vas, Gospodaru,
smijem li svršiti?!?" cvilila sam i stenjala.
"Smeš, pseto! Svršićemo zajedno!"
Kroz poluotvorene oči pogledala sam ekran,
jebala se jako sa flašom i trljala klit osjećajući kako orgazam dolazi iz
dubine... Pogled mi se zamutio i vidjela sam samo obris Gospodarovog kurca u
Njegovoj šaci i brze pokrete drkanja, one na kraju, pred svršavanje. Zajedno
smo ubrzano disali i dahtali, zaustavljali disanje pa opet ubrzavali, sve dok
nas istovremeno nisu počeli obuzimati valovi orgazma. Oboje smo trzali i
beskrajno uživali u osjećaju.
Pripadanja.
Ispreplitanja.
Jednosti.
Ljubavi.
"Hvala, Gospodaru...", rekla sam
jedva, tiho, još sva u treperanju.
Polako sam se ispetljala iz položaja, uspravila
i sjela na tabure. Gospodar je pomaknuo kameru na svoje lice. Pogledali smo se
u oči:
"Molim, pseto."
Nasmijali smo se jedno drugom i blistali.
"Uzmi crveni dildo. Nabićeš si ga u grlo,
zadržati zubima i samo tada možeš skinuti kvačice sa bradavica. Jasno?"
"Jasno, Gospodaru!"
"Okreni se iz profila i prvo liži
glavić."
Okrenula sam se kako je naredio, ispred ustiju
primila dildo u ruku, isplazila jezik i lickala vrh. A onda i lizala cijeli
glavić i sve do dolje ne bih li ga navlažila. No, usta su mi se toliko osušila
od ševljenja da sline nije bilo niotkud, samo ono minimalno. Nabila sam si dildo
u grlo i malo ostavila, jer mi to potakne žlijezde da izluče slinu. Izvadila
sam ga iz usta i slina je krenula... Kao vodica je potekla preko glavića. A
onda sam duboko udahnula i izdahnula. Ugurala sam dildo natrag, stisnula ga
zubima pri dnu, držala tako i brzo otkvačila jednu pa drugu kvačicu. Isuse,
kako to boli!!! Dildo je prigušio vrištanje, a bol trajala desetak duuuuuugih
sekundi. Bradavice su me boljele još idući dan, morala sam paziti kako se
okrećem, jer s obzirom da ne nosim grudnjak, i običan dodir majice po njima je
bolan.
Nakon što sam dildo izvadila, još sam se sva
stisnula dok bol ne prođe, a slina mi je curila iz usta i po prsima i međunožju
i mekanom korzetu.
Kada sam se smirila, uspravila sam se i
pogledala Gospodara.
Osmijeh ga je krasio. I ja sam se nasmijala. Da
je tu, bacila bih mu se u zagrljaj i ne bih se odlijepila i On bi mislio da je
u pitanju super ljepilo i, žao mi je, tu se ništa ne bi moglo učiniti, osim
operacije kao kod Sijamskih blizanaca.
Ali to je zapravo već odavno baš tako...
"Jesi li zadovoljna?" upitao me.
"Jesam. JAKO. I sretna."
"I ja sam."
Najdraža rečenica. Najljepši osmijeh.
"Hvala Vam najljepša, Gospodaru." –
čini mi se to uvijek tako malo, premalo za reći. Nema riječi koje bi dovoljno
opisale koliko mi znači. I On i sve ovo i sve što imamo i sve što jesmo i što
smo zajedno postali. Ali zato je to Hvala
iz najdublje dubine mojeg bića.
